Planinarska mantra prema kojoj„ne postoji postoji loše vrijeme, postoji samo neadekvatna oprema“, odlično se uklapa u potrošačko društvo i eru konzumenata 21. stoljeća.
Dakako, postoji loše vrijeme, kao što postoje neizlječive bolesti, kao što postoje nerješivi problemi, kao što ljudsko tijelo ima svoj kraj, bez obzira što zaleđeni mozgovi američkih milijardera stoje u škrinjama, čekajući da čovječanstvo izmisli lijek za smrt.
No, pretpostavka da niste kupili dovoljno dobru opremu i da je niste adekvatno pripremili sugeriše dvije važne stvari. Prvo: treba kupovati dok se problem ne riješi, i drugo: udio značaja ljudske snage i prilagodljivosti je na odličnom drugom mjestu. Najvažnije je da sebi možete priuštiti najkvalitetnije (tj. najskuplje stvari), i da ih još znate poredati na pravi način. I problemi su nestali. Sva ljudska nada o pobjeđivanju boli, hladnoće, neizvjesnosti, sva je ona sažeta u ovu naizgled benignu izreku.
Konzumenti
Šta je to na suprutnoj strani u odnosu na konzumente nadmoći? Kako se konzumira nadmoć? Metaforički rečeno: planinarskom opremom.
Automobilima, „limenim ljubimcima na četiri točka“, kućnim teretanama, modernim uređajima za domaćinstvo kojima je dat kompliment: pametni uređaji (!?), odjećom koja ispravlja kičmu, putovanjima, dinamičnim, uzbudljivim, nedostižnim putovanjima koja su postala dostižna.
U najsitnijem primjeru, farmaceutskim proizvodima koje vam neće propisati doktor, ali zahvaljujući kojima ne možete prići apotekama. Gužva je. Sve imate tamo, i sve možete da kupite po preporuci komšije koji je sada i ljekar.
Dvadeset je mini transportnih firmi, koje po cijeni od 8 do 12 KM po narudžbi razvoze po Bosni i Hercegovini smeće iz raznih kuća i svima omogućavaju da i oni osjete čari kupovine u zadnjem trenutku. Razmjenjuju tako potrošači, konzumenti, svako u okviru svojih skromnih mogućnosti, različite stvari. Ali i emocije. Najviše emocije. Najviše osjećaj da možete sebi priuštiti smeće iz tuđih kuća. „Ali to je meni potrebno“. Konzumentu je uvijek potrebno još nešto.
Domaćini
A šta je bilo potrebno domaćinima, koji su u fazi izumiranja?
Živjeli su u četiri zida, sa onim što su imali i uživali, sami su popravljali kućanske kvarove, nisu bili pod pritiskom renoviranja prostora za život svakih 5 godina jer nisu čitali preporuke američkog društva arhitekata. Bili su nepismeni za jezik društvenog dokazivanja. Bili su teški, tvrdi, nedostupni, prijeki u samoodbrani od nadolazećeg ludila? Gdje su putovali? Kako su branili svoje dostojanstvo? Kako su sticali društveno poštovanje, čovjeku nužno poput kisika?
Putovali su beznačajno, nisu znali da budu kreativni. Na provjerene rute i poznate adrese. Siroti, nisu ni čuli za Madagaskar. Sve im je bilo ravno do mora a more – Zelenika. Dostojanstvo nisu branili, ono je živjelo samo od sebe. Njega nisu gradile fotografije na društvenim mrežama, ni branila probrana društva.
Oni su sami sebi bili probrano društvo.
Budućnost
Naslijedili su ih njima suprotni likovi doživljajne seksualne orijentacije koji će četvrtinu kućnog života potrošiti na preventivne preglede na kojima im se neće vidjeti ništa. Zašto neće? Zato što nema aparat koji snima ono što njih boli.
I uvijek je tu rješenje za bolove, uz malo sreće i akciju.
Ide Black Friday, bit će tu nešto radosti, bit će tu nešto nade da ovaj život stvarno ima smisla.
