Pad posvećenosti unutar organizacije – pad volje da se vrijeme i energija potroše na ispunjavanje dnevnih obaveza, neuspjeh u naporima da se kreira i zadrži fokus na važne zadatke, osjećaj bespomoćnosti u organizacionom „hrčkovom točku“, direktno odbijanje prema nadređenim, povlačenje, agresivnost (namjera da se drugima nanese bol), cinizam kao izraz nepovjerenja prema namjerama i aktivnostima kolega, potpuno relativizovana i minimizirana lojalnost prema firmi, opšte nepovjerenje, strah u različitim oblicima, neizvjesnost… Sve su ovo simptomi poznati svakome ko se bavi upravljanjem ili razvojem poslovanja. Ovakvi scenariji zahvataju svaku organizaciju, izuzetak nisu one iznimno uspješne. O čemu se radi?
U pitanju je termin koji istraživači nove generacije nazivaju: organizaciona emocionalna trauma. Ona dolazi na različite načine, poput individualne ljudske traume. Može dolaziti iz zajedničkog poslovnog događaja, neuspjeha u prezentaciji, pogrešnog izbora novog voditelja prodaje, može dolaziti iz bilo koje forme demonstracije moći unutar organizacije (gubitak povjerenja, narušavanje intime ličnog prostora, promjena izgleda ili koncepta organizovanja kancelarija, zloupotreba moći…), ali i iz velikog poslovnog uspjeha nakon kojeg dolazi praznina u vezi sa pitanjem: šta činiti dalje?
Kako se manifestuje organizaciona emocionalna trauma? Kao osjećaj gubitka. Ljudski odgovor na traumu se, kažu naučnici, uopšte ne razlikuje onda kada je u pitanju fizička trauma, gubitak voljene osobe, posla, imovine… i kada je u pitanju „osjećaj gubitka“ u vezi sa organizacijom/poslom. Čak i minorne promjene i događaji mogu da izazovu drastičnu traumu.
Golemi je problem sa traumama u tome da trauma ne završava onog momenta kada je završen problem zbog kojeg je trauma nastala. Tijelo nastavlja da intenzivno troši „energiju odgovora na traumu“, postajući zamrznuto i nervni sistem ostaje na nivou visokog alarma u borbi za preživljavanje. Do kada to traje, kada će „odgovor organizacije na traumu“ prestati? Možda nikad. Lanac posljedica ukazuje na jedino što je izvjesno: svako trenutno, svako današnje iskustvo ostaje otežano za emocije traume prošlosti i sadašnjosti. Problem uglavnom nastaje na individualnom nivou i vrlo brzo se širi na organizacioni nivo. Organizacija postaje zaleđenom, razvijajući i kultivišući probleme poput onih koji su izlistani u uvodnom paragrafu ovog tekst.
Kako se nositi sa organizacionom emocionalnom traumom?
Ako organizaciji koja je u fazi ovog problema kažete da je optimizam ono što će iz izvući van, to je kao da shrvanom mužu na sahrani njegove voljene osobe kažete da „nije život jedna žena“ i da pogleda koliko je još lijepih žena tu oko njega, na sahrani. Ignorisanje boli, gubitka i emocija neće pomoći. Gubitak mora biti prihvaćen, prije razgovora o novom optimizmu. Ko nam je garantovao da će cijeli naš život, svaka naša odluka, svaki naš poslovni dan biti samo uzlazni i uspješan? Čovjek ima pravo na poraz. U najuspješnijoj sezoni u historiji košarkaške NBA lige, Golden State Warriorsi su čak devet noći otišli kući „pokisnuti“.
U pitanju je prirodan, iscjeljiv proces. Nije u pitanju stanje koje je hronično. Trauma čak i kada bi htjela – ne može biti hronična. Odgovor na traumu može biti hroničan i trajan i to je put do (samo) uništenja, i čovjeka i organizacije. Prihvatanje neminovnosti greške, to je ono o čemu je sjajno govorio Rafael Nadal. „Napredak počinje smanjenjem emocionalne reakcije na greške koje se dešavaju tokom meča“. Kompanije su kreirane tako da imaju prostor za gubitak vremena, za poslovni gubitak u kratkom roku i imaju privilegiju prava da budu neefikasne u kratkoj jedinici vremena. Ako je to vrijeme iskorišteno za iscjeljenje – postignut je izuzetan efekat. Iznjedrena je nova edikasnost.
Nakon prihvatanja poraza, važno je „osloboditi ruke, kukove, noge i glavu za naredni poen“ (Rafael Nadal). Organizacije koje uspiju u ovome – uspješno su prevazišle traumu sopstvene greške, traumu zabijanja čiste loptice u mrežicu.
Sigurna kuća za prihvatanje traume, kuća koja ne sudi i ne morališe
Za posvećenost unutar organizacije – za volju da se vrijeme i energija potroše na ispunjavanje dnevnih obaveza, za uspjeh u naporima da se kreira i zadrži fokus na važne zadatke, za osjećaj povjerenja u organizacionom „hrčkovom točku“, za prihvatanje zadataka, proaktivnost, otklon prema agresivnosti (namjera da se drugima nanese bol), za odbijanje cinizma i skepticizma, za lojalnost prema firmi, za otklonjeni strah u različitim oblicima… Potrebno je da organizacija bude sigurna kuća za prihvatanje frustracije i traume, da organizacija bude kuća koja ne sudi i ne morališe. Nego usredtočava na novi pravac, na novu sliku nadolazećeg zajedničkog toka – koja ilustrira povjerenje puta i povjerenje zajedničkog življenja. I možda uspjeha.
Do nove traume. Koja će biti mnogo lakše savladana, jer sigurne kuće za prihvatanje traume ne mogu da se slome zbog greške, poraza, traumatičnog iskustva.
Zato i jesu sigurne.
